Snezana P. Loncar

“It is said that before entering the sea
a river trembles with fear.
She looks back at the path she has traveled,
from the peaks of the mountains,
the long winding road crossing forests and villages.
And in front of her,
she sees an ocean so vast,
that to enter
there seems nothing more than to disappear forever.
But there is no other way.
The river can not go back.
Nobody can go back.
To go back is impossible in existence.
The river needs to take the risk
of entering the ocean
because only then will fear disappear,
because that’s where the river will know
it’s not about disappearing into the ocean,
but of becoming the ocean.”
–
Kahlil Gibran, “Fear”

Kako je došlo do nastanka romana?

“Par godina pripremajući građu te konačno dovršivši svoj treći roman, koji sam jedini odlučila objaviti – te je u procesu  izlaska pred javnost – javila se potreba da kažem par riječi o njegovom nastanku.
Dugi niz godina ponavljali su mi se snovi o ludilu i ludnicama poticani mojim strahovima od istih koji su se vukli još od djetinjstva. Naime, bilo je par osoba s kojima je moja majka bila u bližem ili daljem doticaju i od kojih sam se iz objašnjivih  dječjih razloga plašila.Posjete psihijatrijskim odjelima na kojima je prebivala, istina na kratko, jedna od majčinih prijateljica, a potom i otac, igrom slučaja smješten odmah iznad psihijatrijskog odjela jedne bolnice, a što se ponavljalo u sporadičnim vremenskim razmacima, urezale su mi se u pamćenje kao slike drhtavih figura u blijedo plavim “uniformama” koje se kreću oko bolnice, mrmljajući sebi u bradu ili tražeći cigaretu uz neprestano i ubrzano ponavljane riječi “cigar, cigar ili daj cigar, daj cigar” ili smijeh koji je sablasno  odjekivao s bolničkih prozora i na koncu, možda i najgore – strano-prazni i mučenički pogledi tih zatočenika.
Dugo vremena kasnije znalo se dogoditi da zaboravim na sve navedeno no ostao je još godinama u meni strah od gubljenja razuma očigledno potaknut mračnim podsvjesnim procesima koje sam tek intuitivno naslućivala u časovima prisjećanja na djetinjstvo i ranu mladost vezano za već spomenuto. Nerealan no snažan otpor prema približavanju bilo kakvoj bolničkoj ustanovi još me dugo pratio u obliku grčenja želudca ili hladnog znoja koji me oblijevao pri samom pogledu na ta zlokobna zdanja.I konačno, danas mogu reći da je strah od “onih drugačijih” i ustanovama u kojima su zatočeni napokon netragom nestao.Dok ovo pišem još vidim niski zid koji je opasivao opću bolnicu u našem gradu preko kojeg smo ocu donosili cigarete i hranu, a pored bolnice, kako prikladno, kućicu mrtvačnice pred kojom sam u par navrata prisustvovala sahranama ljudi koji mi nisu značili ništa.
I ne znam kako i u kojem trenutku se dogodilo da sam jedne večeri, u nekom neočekivanom, čudnovatom času, doživjela viziju agonije onih koji su stoljećima proganjani i izgonjeni, zatvarani i mučeni pod stigmom ludila, te tako pretočila u ono što slijedi. Možda sam se na taj način htjela „opravdati“ zbog svojih strahova koji su ipak na kraju krajeva značili jednu predrasudu ili da kažem osudu prema tim drugačijima, vječnim izopćenicima od strane “normalnih.” Jer tako nas uče od malih nogu, zar ne. Proces pisanja romana tekao je spontano, , dakle bez predumišljaja i određenog plana u prvim časovima kada sam ručno počela zapisivati navalu misli koje su se jedne noći pojavile iz neočekivano pojavile. I sve dalje je teklo na isti način, bez plana i programa kako dalje… I tako, opet usred jedne noći roman je nakon dvije godine pisanja bio završen, kao da se sam od sebe završio, samo sam prestala pisati – jer više u meni nije bilo ništa za reći. Moram istaknuti da mi je od velike pomoći bila knjiga Istorija ludila u doba klasicizma – Michel Foucault kao i proučavanje teorije komunikacije – Paul Wtzclawick”

Razgovor s prof. Aleksandar Živković Pešut